Kad pogledate na karti, Barcelona i Trst su udaljeni nekih par centimetara. U mom slučaju su bili udaljeni dva i po dana vožnje vozovima i presjedanja. Na tom putu se našla Venecija, koju je bila prava šteta ne razgledati kad sam već tu.
A mi smo samo jedva čekali da se dočepamo Trsta, tuša i kreveta.
Putovanje Europom je predivno iskustvo, ali isto toliko fizički naporno. Kada krenete, ruksak vam nije težak. Ako ste gladni ništa zato, pojesti ćete već nešto čim se domognete prodavnice. Mokre noge ne predstavlaju nikakav problem. Provesti budan dvije noći zaredom na nogama i u vozu je totalno cool… Ali kako se približi datum povratka kući, noge i ruksak postaju sve teži, a krevet i tuš sve draži.
Mnogo toga neplaniranog se izdešavalo usput, pa smo željeli uživati na Jadranu bar par dana. InterRail karta je istekla taj dan kad smo stigli u Trst, ali zakon je imati tetku u gradu koji nam se našao usput geografski i koji se savršeno uklopio u naše planove.
Dolazak u Trst je bio kao da smo se vratili kući. Karta više ne važi, prepušteni smo sebi i svom novčaniku, a kod tetke nas je dočekao PRAVI ručak, tuš, krevet, pa i fešta u istarskom selu, udaljenom sat vremena od Trsta.
Novi dan u gradu gdje su naši roditelji, kada su bili u našim godinama, išli po farmerke značio je obnavljanje naše ljubavi koja se rodila pretprošle zime, kada sam prvi put bila ovdje. Ponovo sam koračala Piazzom D’Unita (Trgom ujedinjenja Italije), jela sladoled u istoj slastičarnoj gdje sam se prošli put grijala uz toplu čokoladu, divila se Ortodoksnoj grčkoj crkvi Sv.Nikolaja i udisala miris Jadranskog mora. Uživala sam ponašajući se kao domaćin i pokazivala V. sve što sam sama već vidjela.
Ali i Trst je uspio da me iznenadi draguljima koje u zimskoj sezoni nisam vidjela, a ne bi ni doživjela na ovaj način kao ljeti. Dvorac Miramare ostavla bez daha. Omanji zamak na samoj obali mora, koji zapljuskuju morski valovi s jedne, a grli predivan park s druge strane.
Mediteran je divan, ali na Jadran smo valjda navikli, pa nam je srcu draži. Naš je. On vam je od onih koje što više upoznajete i gledate, sve vam je ljepši i sve ga više želite. Takve plave boje nema nigdje na ovom svijetu. A s Miramare-a se pruža beskonačan pogled na tu nijansu koje nema ni u jednoj paleti boja na svijetu.
Uživanje u Trstu prekinule su loše vijesti koje su stigle iz rodnog grada. S ogromnom tugom u srcu, bez razmišljanja sam spakovala stvari i pozdravila se s njim i s tetkom.
A da život negdje uzme, a negdje da, dokazalo mi se u onih par sati kojih sam imala do prvog autobusa koji me je mogao odvesti kući. Kako me za Istru i predjele oko Kvarnera veže mamina porodica, brat, sestre i njihova djeca koji žive tamo, nisam mogla otići kući, a ne vidjeti rodicu koja mi je najbliža po godinama. A moja T. je od prije malo jače od dvije godine bogatija za jedan život – rodila je malog anđela kojem je dala najudivnije ime na svijetu, Aleksandra. Upoznala sam tog malog anđela i shvatila zašto su sve tetke toliko ponosne na tu titulu. Jedinica sam, ali sreća da moja mama nije, pa imam njih da mi podare taj osjećaj. Osjećaj koji te bez problema natjera da nosiš pretežak backpack na leđima i preslatku vragolastu djevojčicu u rukama. I uopšte ti nije teško.
Fakat sam u pravu kad kažem da ljubav pokreće svijet.
Punog backpacka i pune sehare sa emocijama sam sjela u autobus Rijeka – Tuzla. Našlo se u njoj svega.
Zahvalnosti što sam mogla putovatiti prethodna 22 dana.
Sreće jer sam upoznala V., S., M., A.,A., moje Hercegovke i kompletnu #pue17 ekipu i dijelila baš s njima najbolje iskustvo u 27 godina svog života.
Zadovoljstva jer sam pomjerila svoje granice i shvatila koliko zapravo mogu.
Tuge jer me kući vraća zakazan termin kada ću se morati posljednji put pozdraviti s drugaricom s kojom sam odrasla i podijelila mnogo toga lijepog.
Žalosti jer se uopšte vraćam kući.
Duhovne ispunjenosti jer je to jednoipogodišnje biće samo jednim osmijehom ubrizgalo ogromnu količinu ljubavi u moje srce.
Umora jer 22 dana konstantnog pokreta, oko 200 prehodanih kilometara, Bog zna koliko pređenih vozom, kilograma i kilograma prenesenog tereta na leđima i čega sve ne, fizički baš ostavi traga na čovjeku.
Radosti jer sam vidjela, uradila i probala toliko toga po prvi put.
Sabiranje i oduzimanje po toj sehari, u kombinaciji sa snom, ispunilo je noć provedenu u autobusu.
Svanulo je, a ja sam kroz prozor vidjela dimnjake i svoju Tuzlu. A onda i njih – mamu i tatu, koji su jedva čekali da me zagrle i opipaju od glave do pete, da se uvjere da je sve na broju i da niko nije uzeo bubreg njihovoj djevojčici, tamo negdje u bijelom svijetu.
Tako je lijepo doći kući.
agdjejedaca.wordpress.com 