Nakon Madrida, sve je krenulo niz brdo.
Šalim se, šta može krenuti niz brdo na putovanju od skoro mjesec dana, na kome ti je svaki dan najteža odluka oko izbora mjesta na kome ćeš se probuditi naredno jutro. Nakon Madrida, moj plan putovanja je prestao da postoji.
Prvobitno sam trebala u Madridu sjesti u voz za Lisabon i ići snimati fotke pored žutog tramvaja i kupati se u okeanu. No, ekipa s kojom sam uživala u nevjerovatnoj madridskoj energiji imala je drugačiji plan. Vodio me je u Malagu, grad koji je moja želja još od šestog razreda osnovne škole kada sam iz geografije naučila da je najtopliji u Europi. A ljetnom djetetu poput mene je to bilo dovoljno da si kažem “Vidjet ću te kad tad”. Iako tad nisam imala pojma ni o čemu više od tih prosječnih 27 stepeni godišnje, nisam pogriješila.
Spoj strastvene Španije i misterioznog Magreb touch-a je nešto čemu će se sva čula obradovati. Drugačije je od svega što možete vidjeti u Europi. Pored Malage takve kakva jeste i za koju još uvijek nisam našla pravu riječ kojom bih je opisala, plan je uključio i 3 dana potpunog chilla uz more, koktele, ukusnu hranu i enormne količine luksuza.
San Pedro de Alcantara je po definiciji lokalaca selo. A ja bih, evo rekla, da bih u takvom selu živjela do kraja života. Savršena ravnica, travnjaci koji dijele dvorišta mega luksuznh “vikendica” i stambenih zgrada i more bogatih turista. Kakva auta sam vidjela na ulicama tog sela, pretpostavljam da i konobar u najmanjem baru živi k’o lord.
Čak smo imali i domaćina i vodiča u ovom raju na zemlji – i to pazi sad: Englez i bivši momak od tetke od A. koji tu živi sa sadašnjom djevojkom. 😀 Zahvaljujući njemu, uvukli smo se u mega giga luksuzni bar na plaži, sve s bazenom i čašom vina od 20 eura i baškarili se cijelo popodne i pravili se da fakat imamo 20 eura za čašu vina. A istina je potpuno drugačija. 😀
Odgovor na pitanje zašto je ustvari sve tako skupo i otkud toliko luksuza u “selu” leži na nekih 20 min hoda od San Pedra i zove se Marbella. Španski Monaco. Znate one scene iz filmova kada se bogati Arapi okupljaju na jednom mjestu, dolaze sa svojim pozlaćenim Ferrarijima, kako bi se takmičili sa isto tako bogatim Amerikancima ili Europljanima koji su tek usidrili jahte koje pogledom ne možete obuhvatiti? E baš tako izgleda glavna ulica u Marbelli. I da ne zaboravim dodati da najjeftinije što možete naručiti u restoranu košta 30tak eura i da su tu svoje poslovnice smjestile svi najveći i najluksuzniji brendovi na svijetu.
Dođeš, prođeš, nadaš se da će te kakav bogati, mladi Arap pogledati i odeš! 😀 😀
Odeš par ulica dalje i vratiš se u realnost, kad sjedneš u restoran s najboljim konceptom posluženja i plaćanja koji sam ja ikada vidjela. Morate priznati da je pravo cool da konobari kruže po restoranu s poslužavnicima punim ukusnih zalogaja, vi se služite, raduje vam se nepce i na kraju platite ČAČKALICE koje imate na tanjiru. Svaka čačkalica nosi određenu vrijednost, tj vrijednost hrane u koju je bila zabodena, konobar sabere i platiš večeru. Odmah sam zavrtjela po glavi kako bi bilo cool donijeti taj koncept u BiH, ali sam brzo odustala jer garantujem da nema Bošnje koji ne bi “zagubio” poneku čačkalicu.
Bilo je sjajno počastiti se jednim takvim mjestom i vidjeti svu tu ljepotu i pomalo kiča, ali najljepše od svega što mi je dala Andaluzija jeste odmor. Moje noge i leđa su bili jako zahvalni na ovih par dana nakon ludila U Berlinu, Amsterdamu, Parizu i Madridu, a pogotovu nakon cirkusa koji su nas pratili putem. Noge i leđa zaborave sve prehodane kilometre i preneseni teret kad možeš ležati u pijesku, upijati sunce i gledati Maroko preko puta. A more k’o more… milina uvijek i zauvijek!
Došlo je vrijeme da nas sjever pozove sebi, pa je naš voz nagazio šine u pravcu Barcelone. A ona je jedna romantična priča za sebe i pričam vam je veoma brzo.
agdjejedaca.wordpress.com 